petak, 29. svibnja 2009.

Zal Kopp - Kad tišina neba zajeca u meni


Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.

srijeda, 27. svibnja 2009.

Pablo Neruda - Znat ćeš


Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

ponedjeljak, 25. svibnja 2009.

Zal Kopp - Dah duge


Kistom svoga srca na platno moje duše nanosiš paletu
i plavom bojom oslikavaš beskrajni oblik dubina.
Sanjariš i u sebi me smirenjem svoga bića stapaš.
Neustrašiva, plava ptico, u beskonačnost sna dolaziš.

Ljudskom zelenom bojom umiruješ nemir mojih voda,
s njom obnavljaš i čistiš uzdrhtale prozirne valove.
Kao rajske biljke proplanku donosiš rascvjetani mir,
osvježavajućom snagom nade uspinješ u slavlje moj život.

Začet u tvojoj bjelini otkrivam milost svih osjećaja.
Uznosiš me preobraženim smislom horizontima dana,
a istokom moje duše budiš sjaj sunca vrhom razuma.
Auerolom ponovnog rađanja kušaš krilom prepelice.

Zemlja ti je dom, smeđa i topla, čvrsta poput majke,
imaš savršenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva,
izvorištem života izlaziš iz njih i nudiš odricanje tuge,
pa me zoveš i prihvaćaš u njedra predivnih uzvisina.

Tu me ženstvenošću crvene vatre osvajaš i primaš u sebe,
strašću vjetrova prislanjaš uz besmrtnost iskrene sreće
i kao sunčevu zraku izdvajaš među svoja rumena bedra,
da tvojim toplim rumenilom uživam i plovim zauvijek.

Ti si dah duge, početak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja.
Ti si vitki most između zemlje moga srca i neba moje duše.
Tvoje se jake boje okvirom mog bića nježno i toplo razljevaju
i ja se vječno prepuštam njihovom veličanstvenom skladu.

subota, 23. svibnja 2009.

Dragan Gortan - Memorija mora



Memorija je mora
Raspršena u oblacima
U svakoj kapi kiše
Jedno more diše

Kap veća…
Kap manja
Baš svaka…
Svoje more sanja

Osmijeh je duge
Od hrabrosti sazdan
Kapi oslobađa straha
Kad krenu u bezdan

Obasjane suncem
Kapi shvaćaju
Ne… ne padaju
Moru se vraćaju

Pa se smiju…
Smiju…
Smiju…
I kišom liju

petak, 22. svibnja 2009.

Zal Kopp - Ime



Ovom ću pjesmom još jednom napregnuti zov visine,
krišom izrezbariti čaroliju poljupca u svom osmjehu
i kao što priliči raširiti riječi nepreglednom dušom,
dočekati ih i istovremeno zaustiti poput vatre i leda.
Neka zgusnuti osjećaji uzburkaju mirno razmišljanje
i namjerno prostru svaku moju kap slojem nemira,
ispune bešćutnu prazninu i izađu zagrljeni plesom,
zato što ću se zovom ove pjesme napregnuti u visine.

Sličim li istom čovjeku otkada lutam mislima,
jer odnedavno sasvim novo osjećanje imam?
Dok sam prije, po potrebi, ponekad ronio suze
i valove koristio samo zato da mi nose čamac,
danas vjetrovima posvećujem posebnu pažnju,
a s lišćem po parkovima vodim duge razgovore
i stalno sanjam jednu pticu kako sa mnom leti,
otkako lutam mislima potpuno sam drugačiji.

Jesam li se u životu uvijek ili barem povremeno,
tako, poput morske pjene cijelim tijelom uspinjao,
da bih malo pomalo izrastao u svojim pjesmama
i naporno s kapima znoja sustigao samog sebe?
Ne, ne sjećam se da sam ispod neba vidio boje,
a primjećujem i ovo, kako kamen ipak ne šuti
i krošnje ustvari šapuću razgranatim dodirima.
Da, moj život više nije kao nekad, niti sličan.

Putujem li oduvijek ovim svijetom ovako sretan?
I nikako umoran stalno srećem radosne ljude,
slušam kako sa suncokretima moje misli pjevaju,
a oblaci poda mnom šire sag po kojem hodam.
Sada otvorenih očiju kao svjetlo lampe drhtim
i u meni stalno treperi tišina šireći zlatne mirise,
koji me slatkim prostranstvima nose i otkrivaju,
da, nikada nisam putovao ovako sretan svijetom.

S kojim se smislom vraćaju nadanja mojoj duši?
U kojim obrisima daleke budućnosti sam smješten?
I zna li vrijeme kojom ću dubinom svemira poći?
Jer po godinama vidim kako moje osmjehe cijedi
i od pamtivijeka mi nudi s mjerom nježne strasti,
a sa druge strane i moje srce sve češće osjeća sjaj
i ne troši se uzalud, čuva i sprema tople otkucaje
za ona nadanja što dolaze i vraćaju smisao duši.

U meni rastu na bezbrojnim mjestima ovog trenutka,
beskonačno prozirne latice neba i još neprobuđene,
uzdišu i uzdižu se, cvjetaju slovo po slovo, daju riječ
i konačno neprimjetno pretvaraju u poznato ime.
Kako sa mnom ustaje i liježe osmišljava sav moj dah,
uznosi me nestvarnim dodirima svoga umilnog zvuka,
prepoznaje moje osjećaje samo njemu namijenjene,
koji u meni stalno rastu na bezbrojnim mjestima.

Želim da mi to ime neprestano treperi na usnama,
da me cvrkutom jutra dočekuje i nježno mazi snove.
Oslonjenog na oblake dovede iza granice zalaska sunca
i zaustavi u meni kristalne mirise planinskih vidika.
Neka me kišom i njenim mokrim zagrljajima prekrije,
običnim osluškivanjem uličnih koraka probudi,
sivim sutonom u predvečerje izvan grada uznemiri,
samo neka mi ostavi treperenje tog imena na usnama.

Hoću sav taj beskonačni mir mojom dušom pokrenuti,
stvoriti tišinu u kojoj ću ploviti njegovim odjecima.
Možda na trenutak ravnicu umiriti u njenim brazdama
i dopustiti da pod klasjem u korijenju uspavankom utihne.
Meni je sasvim dovoljno i širinu neba kada pogledam,
napregnem pogled i dohvatim beskrajne izvore prostora,
proletim ispod površine leta i osjetim lakoću mekog perja,
pa da sav beskonačni mir pokrenem mojom dušom.

U tek naraslom plodu mojih osjećaja ćutim detalj.
Dok lagano strujim i nestajem nevidljivim tokovima,
na lakom vjetru hvatam samog sebe kako bujam
i horizontom neuhvatljive duge upijam prozirne daljine.
Kao spirala osjećam rasparana zvjezdana staništa.
Svako od njih razlaže moje postojanje na kriške vječnosti
i tada nekom nezamislivom snagom pronalazi odsjaje
u tek naraslim plodovima mojih osjećanja i ja nestajem.

Sad me odavde, odakle polazim na put svog novog života,
gledaju trenuci koji jednostavno više ne mogu čekati,
užurbano skupljaju mahovinu što poda mnom liježe
i polako kreću niz rijeku pješčanom obalom uz šumu.
Kroz odškrinuta vrata prošlosti bacaju okamenjene utvare,
strepe da se poklopcem ponovno ne nakupi prah zaborava,
jer sam dugo spavao usred te mrakom okovane škrinje
i vrijeme je da odavde pođem na put svog novog života.

četvrtak, 21. svibnja 2009.

Lojze Krakar - Ljubav


Od tebe dalje brojim svoje dane
i ako budem živio, ne marim
koliko nekom leptiru je dano:
gle, svijet je šaren, nebo je prostrano,
i podne je i toplo sunce žari
i dugo je, još dugo je do tame.

srijeda, 20. svibnja 2009.

Dragan Gortan - Samo kapljicu zlatne


Za tvoje ću oči napisati pjesmu
Plavim riječima...kao što je more plavo
Modrim riječima...kao što je nebo modro
I samo kap zelene...za neke dane snene

Za tvoje ću oči napisati rimu
Tihim riječima...kad se brinu
Nježnim riječima...kad me tješe
I samo kapljicu zlatne...i već mi se smiješe

četvrtak, 7. svibnja 2009.

Charles Aznavour - Treba znati


Smiješiti se dalje, da to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tome životu glupome do bola.

Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići, znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad već ništa nemaš, kada sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.

Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići tiho kao sjena.

I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mržnje u tebi da gnjiju,
te posljednje riječi onih koji ljube.

Treba znati mirno otići na kraju,
ušutkati srce sto već umrlo je,
sačuvati obraz ko neki što znaju,
dok još nije pao. Trebalo je znati,

suviše te volim,
ja to nisam znao.

utorak, 5. svibnja 2009.

Francis Carco - Ponoć


Tu, na kraju grada
hotel ljubavnika.
Noć je, kiša pada,
zvoni sa zvonika.
Slušam, plače zvono,
sjaji mokra cesta.

Tko prolazi ono,
čija sjena nesta,
a druga je prati,
tu, na kraju grada?
Noć je, kiša pada.