Zal Kopp - Molitva šutnje

Mirišim te usne u mom pogledu
i čekam da se tvoj drhtaj mome javi,
pa da pođem u susret uzdasima.
Oko nas su rasute zvijezde
i posteljom nas mjesečina sladi.
Slušam kako mi svoj osmjeh nudiš,
i kako srcem prema meni predeš,
dok kroz kosu pleteš moje prste.

Cijelog si me prekrila srebrnim tijelom,
sve moje kapi natopila u sebe,
i sad nebo moliš šutnjom da u nas stane.
Osjećamo kožu što po nama hoda,
a obale njene postaju naše pristanište.
Iako smo po njoj bezbroj puta trčali,
ona nam se vještinom rose izmiče
i opet smo nepoznati u tom carstvu.

Velikim se strastima igramo u nama,
jedno u drugo plovimo ispruženi,
ti bjelinom, a ja buktinjom dodira.
Sa koliko načina obilazimo obronke,
kad se silni vjetrovi našim pučinama miješaju?
Znaš li, mila, stalno se u sebi smiješim,
a tvoje obline smatram svojim
i zrelosti da ih namirim imam dovoljno.

Cijelim smo početkom obuzeti,
slike zagrljaja među našim tijelima nastaju.
U paleti milovanja potezi su vreli,
svemir kojim oblažemo svaki kutak naše tišine
bogatstvom nas samih obilazi postojanje.
Mi smo sad mjesečinom postali,
ispod neba našim osmjesima zvijezde sjaje
i posteljom za nas donose slasti.

Lucijan Lelas - Ti

Kroz mir tvojih plahih očiju uljuljao sam kaos,
zvjerski nemir u meni.
Oživješe me tvoje usne, tvoje tiho lice.
Pogledah jasno u dubinu sebe,
lakoćom utonuh u smisao svijeta.
Izgubi se mržnja, nesta ideala,
zapliva moje srce morem sreće.
Ushit, elan, ojačaju mi korak, jednom kretnjom,
dodirom tvojih nježnih ruku rastopih se nošen svijetom.
Htjedoh ljubit, grlit, htjedoh sebe dati.
Vječnost postade tijesna, praznina ispunjena,
istinitost ovjekovječena u pojavi tvoje beskrajne ljepote.
Hvala ti ŽENO što me uze, što mi luku kaza,
što me nadoji toplinom svojom.
Zacijeliše mi rane, iščeznuše zlobe,
osta samo moja ljubav, ko usidreni brod u luci spasa.

Zal Kopp - Miris poljubaca

Kakvu samo nježnost rasprostireš pod mojim tijelom
dok se kao slatka silueta natapaš mirisom moga znoja,
čas narančasto vruća, čas plava i smirena, uzimaš me
i namjenjuješ mi ljubav ostavljajući neograničen mir.

Oh, srećo, po tko zna koji puta vriš u krvi moga tijela,
i slično mjesečini što češlja krošnje kliziš posteljom,
a čežnja mojih prsa slijeće na dvije tvoje bijele grlice,
i toplinom uzdaha, mila, preuzima tvoju uzdrhtalost.

Pa mi godi na tebi ljubiti čistu ljepotu krhkog neba,
i te nježne dodire osjećam kao osmjehe tvoga srca,
jer ti darovi uzvikuju krvotokom i uznose moju dušu
i razlog su što te imam i trajno sanjam na usnama.

A imati tebe ženu, mila, usred nagosti vlastitog tijela,
i sanjati kako grljenjem plijeniš strast muške vatre,
nemoguće je, a ne biti u svitanju tvoje ženstvenosti,
i tvoju rasplamsanu put, dušo, smjestiti oko struka.

Tada udaljenost zvijezda postaje potpuno nevažna,
a snovi u korijenu tvojih bokova postaju čisto svjetlo,
jer slava ljubavi je tamo gdje radost tijela počinje,
u tišini zagrljaja, uzdahu dodira i mirisu poljubaca.

Dragan Gortan - Od plavog plavije

Oči mi posudi svoje
za ovu pjesmu mi treba
jer vidim… oblaci se roje
a u mojoj pjesmi tvoje oči
stajat će umjesto neba

pa da se i oblak
oko sunca zavije
to će moje nebo
bit od plavog plavije

sve posuđeno red je da se vrati
i činim to… mada znam
bez njih je i suncu teže sjati

Ivo Lendić - Ave Maria

Kako si tiho more večernje u Kvarneru!
Kako pobožno zvone zvona,
svečan je njihov glas.
Svijetlo je ožujsko sumračje, tiha duša,
vjetar se pritajio kao dah…Majko Božja,
moli se za nas!

Verande su ogrezle u večernjem sjaju,
lađe se žure, sumrak titra nad morem,
vrhunac Učke, pun snijega, krvavo sja,
zvone zvona, Majko Božja,
moli se za nas!

Lica su bolesnih radnika sva u rumenom osvjetljenju,
gube se obrisi i sve se razlijeva dolaskom mraka;
ne zna se, blista u očima bolesničkim,
da li molitva, da li duh,
da li čežnja za svojima.
Čekamo tako smireni zvijezdu večernjicu,
da bljesne nad morem u ovaj svečani čas.
Majko Božja, moli se za nas!

Sav Kvarner kroz drhtanje sumraka sja,
zvone zvona, umire još jedan dan.
Je li sve ovo jedan težak san?
Gdje sam to ja?

Majko Božja, Majko Božja!

Ivica Grgić - Duša

Znam, jednom dignut će se duša
iznad površnosti zemnih slika
i tražeć neko drugo nebo
lebdjet će bez stasa i bez lika.

Lutat će tako bez dana i noći
uvijek novu sretajuć strahotu,
nesmirena, neutješena, ko što je i bila
u svom smrtnom, prolaznom životu.

I tražeć nekog ili nešto
u tom hladnom prostoru bez kraja,
znam, proći će grješna, slijepa,
mimo vrata nedohitnog raja.

I neće žalit usred beskraja tišine,
tek izustit će psovku il prostotu,
baš kao što drska je i bila
u svom smrtnom prolaznom životu.

I neće više nikad susrest svoje znane,
mile i drage više dotać neće,
pogana i prognana, daleko po strani
u grču samoće kunit će i mrijet će.

Pablo Neruda - Sad si moja

Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i težina sva.
Noć je sišla na nevidljivim kotačima,
I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.
Pođi, pođimo zajedno, preko voda vremena,
Nitko osim tebe neće putovati sa mnom preko sjena,
Ni sunce, ni mjesec — samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar —
Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.