Ponovno strpljivo ulazim u večer i čekam…
Oh, kako razumijem čekanje, jer bol i tišina
kao svjetlo i tama, neprekidno u meni šeću.
Iako smo razdvojeni, uporno te srcem čekam
i dušom želim, nemam drugog puta do tebe…
Ispisujem san, a ti miluješ uzdahe prstiju,
i s prozora ptica odlijećeš u zalazak sunca.
Snažno toneš i vješto prostireš boje sutona,
u postelji razvlačiš pregršt požude neba…
Uvijek u sumrak dok lomiš visinu vjetrova
stvaram pjesmu i dušu neodoljivo grlim.
Tad liježem dubinom tvojih nebeskih prsa
i zaboravljam sve navike poznatog svijeta…
Jer, bjelina grudi blagoslov je putovanja,
a slatkoća oblina istančan su dah cjelova.
Zbog toga moram izdržati ove svoje dane,
i ne marim za sunce što te krije od mene…
Samo dok putujem u tvojoj toploj nježnosti
moji bezglasni dani ususret tebi polijeću.
Sve je moguće, ljubavi, sva obećanja stoje,
napusti san i zazovi lišće preko puste ulice…
Sjeti se kad si moje tijelo zaranjala u sebe,
a tvoja nijema usta, zapravo čistoća šutnje,
s kakvom su samo željom donosile osmjeh
i zvjezdanim prahom zasipale moje usne…
Nezaboravna je radost to drhtanje topline,
stoga takve male stvari ljubomorno čuvam.
Ti cvjetni poljupci mirisnih pupoljaka lipe,
temelj su neponovljivih ljubavnih uzdaha…
Razmišljam kako približiti ove tihe riječi,
pa ih pažljivo slažem i razgovijetno pišem.
Sakupljam kapi mjesečine rasute po sobi
i srebrnim poljupcima natapam pjesmu…
Sjaj uvlači slova u misli i razgrće tamu,
a tragovi čekanja tiho nestaju u kutu noći.
Sretan sam, sad si pod mojim trbuhom
u strasti zagrljaja, neprolazna ljubavi,…
