Ovom ću pjesmom još jednom napregnuti zov visine,
krišom izrezbariti čaroliju poljupca u svom osmjehu
i kao što priliči raširiti riječi nepreglednom dušom,
dočekati ih i istovremeno zaustiti poput vatre i leda.
Neka zgusnuti osjećaji uzburkaju mirno razmišljanje
i namjerno prostru svaku moju kap slojem nemira,
ispune bešćutnu prazninu i izađu zagrljeni plesom,
zato što ću se zovom ove pjesme napregnuti u visine.
Sličim li istom čovjeku otkada lutam mislima,
jer odnedavno sasvim novo osjećanje imam?
Dok sam prije, po potrebi, ponekad ronio suze
i valove koristio samo zato da mi nose čamac,
danas vjetrovima posvećujem posebnu pažnju,
a s lišćem po parkovima vodim duge razgovore
i stalno sanjam jednu pticu kako sa mnom leti,
otkako lutam mislima potpuno sam drugačiji.
Jesam li se u životu uvijek ili barem povremeno,
tako, poput morske pjene cijelim tijelom uspinjao,
da bih malo pomalo izrastao u svojim pjesmama
i naporno s kapima znoja sustigao samog sebe?
Ne, ne sjećam se da sam ispod neba vidio boje,
a primjećujem i ovo, kako kamen ipak ne šuti
i krošnje ustvari šapuću razgranatim dodirima.
Da, moj život više nije kao nekad, niti sličan.
Putujem li oduvijek ovim svijetom ovako sretan?
I nikako umoran stalno srećem radosne ljude,
slušam kako sa suncokretima moje misli pjevaju,
a oblaci poda mnom šire sag po kojem hodam.
Sada otvorenih očiju kao svjetlo lampe drhtim
i u meni stalno treperi tišina šireći zlatne mirise,
koji me slatkim prostranstvima nose i otkrivaju,
da, nikada nisam putovao ovako sretan svijetom.
S kojim se smislom vraćaju nadanja mojoj duši?
U kojim obrisima daleke budućnosti sam smješten?
I zna li vrijeme kojom ću dubinom svemira poći?
Jer po godinama vidim kako moje osmjehe cijedi
i od pamtivijeka mi nudi s mjerom nježne strasti,
a sa druge strane i moje srce sve češće osjeća sjaj
i ne troši se uzalud, čuva i sprema tople otkucaje
za ona nadanja što dolaze i vraćaju smisao duši.
U meni rastu na bezbrojnim mjestima ovog trenutka,
beskonačno prozirne latice neba i još neprobuđene,
uzdišu i uzdižu se, cvjetaju slovo po slovo, daju riječ
i konačno neprimjetno pretvaraju u poznato ime.
Kako sa mnom ustaje i liježe osmišljava sav moj dah,
uznosi me nestvarnim dodirima svoga umilnog zvuka,
prepoznaje moje osjećaje samo njemu namijenjene,
koji u meni stalno rastu na bezbrojnim mjestima.
Želim da mi to ime neprestano treperi na usnama,
da me cvrkutom jutra dočekuje i nježno mazi snove.
Oslonjenog na oblake dovede iza granice zalaska sunca
i zaustavi u meni kristalne mirise planinskih vidika.
Neka me kišom i njenim mokrim zagrljajima prekrije,
običnim osluškivanjem uličnih koraka probudi,
sivim sutonom u predvečerje izvan grada uznemiri,
samo neka mi ostavi treperenje tog imena na usnama.
Hoću sav taj beskonačni mir mojom dušom pokrenuti,
stvoriti tišinu u kojoj ću ploviti njegovim odjecima.
Možda na trenutak ravnicu umiriti u njenim brazdama
i dopustiti da pod klasjem u korijenju uspavankom utihne.
Meni je sasvim dovoljno i širinu neba kada pogledam,
napregnem pogled i dohvatim beskrajne izvore prostora,
proletim ispod površine leta i osjetim lakoću mekog perja,
pa da sav beskonačni mir pokrenem mojom dušom.
U tek naraslom plodu mojih osjećaja ćutim detalj.
Dok lagano strujim i nestajem nevidljivim tokovima,
na lakom vjetru hvatam samog sebe kako bujam
i horizontom neuhvatljive duge upijam prozirne daljine.
Kao spirala osjećam rasparana zvjezdana staništa.
Svako od njih razlaže moje postojanje na kriške vječnosti
i tada nekom nezamislivom snagom pronalazi odsjaje
u tek naraslim plodovima mojih osjećanja i ja nestajem.
Sad me odavde, odakle polazim na put svog novog života,
gledaju trenuci koji jednostavno više ne mogu čekati,
užurbano skupljaju mahovinu što poda mnom liježe
i polako kreću niz rijeku pješčanom obalom uz šumu.
Kroz odškrinuta vrata prošlosti bacaju okamenjene utvare,
strepe da se poklopcem ponovno ne nakupi prah zaborava,
jer sam dugo spavao usred te mrakom okovane škrinje
i vrijeme je da odavde pođem na put svog novog života.
