Zal Kopp - Daljina

Sanjam, kako u mom nebu,
opojnom bojom sna,
poput mirisnog pupoljka
u cvijet ruže izrastaš.
Pod opustjelim krošnjama
nebeske tišine,
iz moje duše čitaš ove stihove.
Nudim ti samo jesen i ništa više,
a ti tako osjećajna pristaješ
i pretačeš moje jesenje misli,
u osmijeh svojih latica.
Vrhovima usana,
tiho kliziš mojim srcem
i njegovim otkucajima šapučeš,
kako si odavno opustjela
i da zbog tebe,
više nitko nije trebao doći,
a ja samo slušam tvoje riječi
i osjećam plavu boju daljine
u crvenoj boji tvoga glasa.
Pratim drhtanje svojih prstiju.
Željni su tvoga obrisa.
Glasom te ljubim
i mjesto u mom biću,
istkano za tebe
srcem nježno namještam.
Otkrivaš kakav si cvijet,
i kako da te želim,
kako da svoja slova u uzdahe pretvorim,
kako da zaustim,
dok mojoj duši svoje tajne daješ,
kako da te osjećam,
kad se zbog mene
u zrak pretvaraš
i omamljuješ me svojim stidom.

Zal Kopp - Ljubav duše

Ako kažem, ova pjesma ima značenje sna,
a sva radost što u njemu odavno spava si ti,
ako te usporedim s blagim osmjehom jutra,
jer zora oduvijek nosi ime tvog prvog pogleda,
hočeš li me ovjenčati svojim srebrnim rukama,
uzeti k sebi i primiti kao sretno sazviježđe?

Mila moja, pamtim dan u kojem postaješ moja,
kad si se u lahoru nasmiješenog proljeća pojavila
i sa te svoje dvije ruke, uznemirene golubice,
poput drhtavog lišća zaplela u mom zraku,
a ja sam ti odmah naznačio nebo boje meda,
i tvoje je drhtanje u dahu tiho sletjelo na mene,
tražeći mjesto gdje će dva tvoja srca smjestit.

U mlazu prvog srca besmrtnost zvijezda čuvaš,
drugo srce, zamah vjetra, duša tvoja ima,
oba srca, duboku i sretnu ljubav k meni nose,
a oči tvoje, mila, savršenim plesom zjenica sjaje,
i s pravom se moje misli u bistrom cvijeću tope,
jer si tragom zaboravljenih uzdaha snena stigla,
tišini mojoj ljudskoj, ljubav svoje duše priznala.

Dragan Gortan - Na raskršću

Na raskršću mala kapela…

U njoj
Na zidu starom

Od vapna bijelom
Gori svijeća pod raspelom

U mraku plamićak plamti…

Tu netko još čovjeka pamti
U grad što prođe sigurnim hodom
Pa u tuđi svijet velikim brodom…

Jedan život… kao jedna svijeća

čovječe… Što je sreća?
Mislio si… za nju trebaš obilje
A rastoči se život kao vosak medu škrilje

Od križa
Na bijelom zidu
Tamne sjene dršću

Kao nekad
Njegova duša
Tu… na raskršću

Dragan Gortan - Toj ću rijeci

Suze koje ne poteku
(Onda kad plakati se mora)
Pretvore se u podzemnu rijeku
Što sebi traži izlaz ispod gora

Jer ta suza što lice mi ne umi
Ta je rijeka što u meni šumi

Toj ću rijeci jedan izlaz naći
Zajedno će s pjesmama izaći

Dragan Gortan - Svemir se sažima

reći ćeš draga
da mi fali koja daska
ali znam da sam te znao
još prije velikog praska
u jednom pra-atomu
bijasmo zbijeni
ja u tebi… i ti u meni

nazvat ćeš me draga
ludim i groznim
ali baš ta bliskost
učini me nervoznim
željan slobode… nisam te birao
pa je zbog nas zapravo
i svemir eksplodirao

sve ovo možeš
nazvat i lažima
ali osjećam da se zbog nas
svemir opet sažima

Djuro Arnold - U magli

S magle guste danas krajem
Nesigurno nekud basam -
Živa stvora ne susretam
Kao sam na sv'jetu da sam.
Al' ne štapa l' netko za mnom
Ko da teško breme nosi?
Ne bljesnu li sada nešto
Slicno vitoj, oštroj kosi?
A kaki mi nuto lica
Dah podrago poput leda?
Nije l' možda pokraj mene
Proujala samrt bl'jeda?
Ja te tlapnje obuzdavam
I mirno se dalje vijem -
I vec mi je duši voljko
Kô na suncu da se grijem.

Enes KIšević - Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.