četvrtak, 7. svibnja 2009.

Charles Aznavour - Treba znati


Smiješiti se dalje, da to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tome životu glupome do bola.

Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići, znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad već ništa nemaš, kada sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.

Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići tiho kao sjena.

I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mržnje u tebi da gnjiju,
te posljednje riječi onih koji ljube.

Treba znati mirno otići na kraju,
ušutkati srce sto već umrlo je,
sačuvati obraz ko neki što znaju,
dok još nije pao. Trebalo je znati,

suviše te volim,
ja to nisam znao.

Broj komentara: 5:

Anonimno kaže...

Ako je cilj autora bloga bila izmamiti suze, zabiti oštricu boli do samoga dna i zagrebsti po svim ranama bolesnika na oporavku onda je vrlo uspješan.
Fotografija je savršena, ali budi tugu, prikazuje samo pustoš koja ostaje i u duši, crnilo neba, opustošen kraj i morske dubine kao jedinu naznaku za mogućnost bijega i nestanka.
Savršeno se uklopila sa ovom sjetnom pjesmom, koja je za moj pojam nešto fantastično.
Jako se teško smiješiti poslije kraha, da to treba znati, neki su umjetnici u tome, neki padnu na prvom ispitu.
Kako Charles kaže zbilja bi trebalo znati zauvijek otići, kada se već dobro zna da je kraj.
Zavidim onima koji su umjetnici u tome.
Suze svatko ne zna skriti, čak kad se i trudi otići ko sjena.
Pjesma i fotografija bolni do srži za sve one koji sve ovo što je trebalo znati nisu znali i nikako da nauče.

nonicro kaže...

Cilj autora bloga nije bio da dirne u stare (ili nove) rane i izazove suze, ali se slažem da stihovi to mogu izazvati. Koliko god željeli zaboraviti emocionalne padove i promašaje, i koliko god "znali" što treba učiniti, ponovno će nas udariti istom snagom u najbolnije mjesto, u osjećaje...

Anonimno kaže...

Pun pogodak, udarac u sridu...
Hvala, lupiti drugi put i jače!

Anonimno kaže...

Ne znam koliko puta sam već bila ovdje, i uvijek ostala bez riječi
pred snagom ove ljubavi koju pjesnik
ne može zatomiti, i ljepotom krajolika koja ilustrira ljepotu pjesnikove duše i beskrajnu prazninu
koja je ostala. Predivan izbor stihova (pjesma moje mladosti) i prekrasna fotografija.Hvala na
divnom trenutku koji ste nam poklonili. Marion

nonicro kaže...

Hvala ti Marion na posjeti i lijepom komentaru. Baš sam u nekoj dilemi, održavati taj blog, ili ne...
Za sada hoću zbog ljudi kao što si ti, lijep pozdrav ti šaljem...