srijeda, 11. ožujka 2009.

Antun Gustav Matoš - Utjeha kose


Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

3 komentara:

Anonimno kaže...

predivna fotografija, savršeno ih uklapaš uz odabrane stihove!
pozdrav topli!

poetesa kaže...

Fini spoj odlične fotografije i divnih stihova..intenzivniji doživljaj fotke uz stihove..a i brnuto..jako lijepo.

UTJEHA

U mračnim,glihim noćima,
gdje pusta tišina počiva,
bez imalo nade u očima,
priupitah utjehu gdje počiva.

Tražim je u praznim lukama,
u visokim golim granama,
u onom,koji je u mukama,
opraštao na križu u ranama.

Tražim ju u mnogim ženama,
u noćima što sa vjetrom minu,
bez imalo sjaja u zjenama,
u gorkom ju ne nalazim vinu.

Tražim ju u svojim pjesmama,
u lancu dalekih mi pređa,
vječno žedan pod česmama,
usahnut ću iza bolnih vjeđa.

Ivica Grgić

nonicro kaže...

@poetesa, prekrasna je ova pjesma "Utjeha", zaista je dobar pjesnik...