na ušću…
neće rijeka moru reći
daj me pusti… želim teći
kad svi izvori što rijeke tvore
sanjaju da budu more
na ušću…
rijeka more ljubi
makar zna da gubi
svoje ime…
i sve sa njime
na ušću…
rijeka moru preda
svoju memoriju
tok kroz dolinu
i izvor u gorju
od takve ljubavi
čak ni moru nije svejedno
rijeka i more postaju jedno
neće rijeka moru reći
daj me pusti… želim teći
kad svi izvori što rijeke tvore
sanjaju da budu more
na ušću…
rijeka more ljubi
makar zna da gubi
svoje ime…
i sve sa njime
na ušću…
rijeka moru preda
svoju memoriju
tok kroz dolinu
i izvor u gorju
od takve ljubavi
čak ni moru nije svejedno
rijeka i more postaju jedno
1 komentar:
Na samom 'kraju' rijeke, na ušću, rijeka se gubi, nestaje njene osobnosti, njenog života, stapa se u more i nestaje zauvijek kao jedinka. Čim je prema moru tekla znala je da gubi, znala kuda tok vodi, a sa njenim nestankom nestaje i sve ono što je mogla dati. More je usisalo rijeku, sve svoje mnogobrojne pritoke, a da nije ni primjetilo, da mu niti jedan nije bio važan! Rijeke su nestale, more ojačalo. Sad je snažnije, vece, sretno što se poigralo s rijekama i čeka da mu nova voda doteče.
Divna fotka mutne vode valja.
Objavi komentar