utorak, 7. travnja 2009.

Đani Stipaničev - Kada jutrom jugo zapuše


Kada jutrom jugo zapuše
Tvojim imenom zamiriše
A na žalu samo ja i vrijeme
Što umjesto tebe grli me

Tvoje srce kao stijena je
Koju plima nikad ne dirne
Pa u more bacam svoje sne
Ali ih ono vraća do mene
Kada tama sunce izbriše
Pomislim da tu si kraj mene
Al na žalu samo ja i vjetar

Što ti ime tiho šapuće
Ja nisam od onih
Što za ljubav molim
Ti saznati nećeš
Koliko te volim
Sve suze zbog tebe
Što more će skriti
Znam da neće moju ljubav
Ljubav ugasiti

Kada jutrom jugo zapuše
Tvojim imenom zamiriše
A na žalu samo ja i vjetar
Što ti ime tiho šapuće.

2 komentara:

Anonimno kaže...

Divne bojice upadaju u oči. Nebo posebno lijepo,oblaci kao da se valjaju nebom, nadiru i gutaju sve pred sobom. Progutali su otok u daljini, a s odmakom sa 'sunčane strane ulice'-obale i pijeska iscrtanog tragovima i sjenama, sa sigurne sunčane distance može se samo posmatrat propast otoka u daljini. Ili je ipak ovaj naizgled otok samo dio kopna , dio te obale,ali dio u sjeni koji se gubi u oblacima,koji ipak nisu crni nego blago ljubičasti, sanoviti?Sve zavisi kako gledamo na stvari, svako bi u ovoj fotki vidio nešto drugo. Lijepa pjesma dobro je popratila ovu fotku.

fay kaže...

:) ja sam kroz pjesmu gledala fotku i prvo mi se dopalo ovo zlatno žalo, pa me pogled odnio u te prekrasne plavičasto-ljubičaste oblake... zanosno pjevušeći Đanijevu pismu...